Pod crvenim krovovima

POD CRVENIM KROVOVIMA

     Dok polako koračam prema starom selu u kojem sam proveo svoju mladost, naviru mi stara sjećanja.

Došavši u selo, primjetio sam da se sve promijenilo. Kuće su poprimile drugačiji izgled, stare kamene kuće su postale ruševine. Sve je nekako tiho i tužno, kao da tu nitko ne živi. Pokoja koka i kurikanje pijetla bude osjećaj u meni. Hodam dalje, spuštam se niz brijeg, na putu me pozdravlja veseli pas. Pozdravim ga i krenem dalje. Malo dalje ispred praga moje stare kuće dočekale se me tople ruke moje stare bake. Sjeli smo u kuću i razgovarali dugo u noć, pričala mi je kako je usamljena i kako su gotovo svi iz sela otišli u velike gradove. Selo je ostalo pusto i tužno. Razgovarali smo o svemu, baka mi je pričala razne dogodovštine. Uživao sam u bakinim pričama.

Nakon par dana, morao sam se vratiti kući. Obećao sam baki da ću se ubrzo opet vratiti. Hodajući uz brijeg osjetio sam tugu. Jedva čekam opet se vratiti u selo.

Matej Vučemilović-Jurić, 5.c