Intervju sa Snježanom Babić Višnjić

Intervju sa Snježanom Babić Višnjić

Lidranovci za Lidranovce

Nemojte krenuti od neke emocije koje ste uhvatili na školskom satu  ili iz neke knjige

 

Snježana Babić Višnjić suvremena je hrvatska spisateljica.  Rođena 1969. godine u Zagrebu, diplomirala 1994. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu  hrvatski jezik i južnoslavenske filologije. Živi u Zagrebu kao samostalna umjetnica. Napisala je i dvije stotine priče za djecu, niz drama, poeziju, kratke priče, književne kritike i teorijska djela te radi kao urednik, lektor i novinar. Neka njezina djela su: “Upomoć, mama se smanjila”, “Janko među dinićima” i “Srce od kamena – Mali krapinski pračovjek Babu”,” Kika i tajna uklete kuće”… Predsjednica je Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade gdje je i urednica tiskanih izdanja, te članica Društva hrvatskih književnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Prije nekoliko godina se pridružila lidranu na kojemu smo mi prisustvovali.

Čast nam je bilo upoznati ovu književnicu u OŠ Gustava Krkleca na općinskom LiDraNu u veljači  ove nastavne godine. O radu povjerenstva za odabir radova saznali smo od ove književnice.                                                       

Zašto ste se odlučili prihvatit poziv u povjerenstvo LiDraNa?

Posljednjih deset godina intezivno držim radionice pisanja i članica sam niza povjerenstava za izbore dječjih radova na različitim natječajima i biram najboje knjige. Ne samo dječje već i knjige poznatih pisaca. Ovo mi se činilo kao izvrsni produžetak mojih aktivnosti i usmjeriti ih u pravom trenutku.

Koji su Vaši uzori?

Nisam nikad imala uzore. Smatram da su uzori dobri uz odrastanje jer vas usmjere na ono što volite.

 Koji su kriteriji LiDraNa?

Pa kada je riječ o kriterijima uvijek gledam originalnost teme, koliko je ta tema neočekivana i način koj se pristupi nekoj temi. Volim upoznati drukčija izražajna sretstva, drukčije usporedbe i metafore i da ste se vi pišući potrudili naći drukčiji način da nešto kažete i koliko ste se maknuli od stvarnosti. Kraj je uvijek jako važan. Dok kod pjesama, one su pitnje nadahnuča i koje ste riječi odabrali i posložili.

 Je li vam teško kod odabira radova, ipak ste ograničeni s brojem izbora?

Da, jako mi je to teško jer vidim potencijel kod tih radova koji nemaju osnovu da prođu, ali prepoznam iskricu s kojom bih htjela poći dalje, Baš mi to bude frustrirajuće, jer sam prepoznala talente, ali nisu razrađene do kraja. Uvijek je bitno da dok pišete svoju priču, pjesmu da krenete od sebe. Nemojte krenuti od neke emocije koje ste uhvatili na školskom satu  ili iz neke knjige.