Sve je počelo crvenom košuljom na točkice

 

Naša je sugovornica Nina Skočak, poznata hrvatska politologinja i novinarka, jedna od najpraćenijih hrvatskih influencerica, sa čak 190 000 pratitelja na popularnoj platformi Tik Tok.  Ona je bivša učenica naše škole koja danas gradi vrlo uspješnu karijeru u Bruxellesu radeći za Europsku komisiju. Svojim životnim odabirima Nina je pokazala kako se neuspjeh može pretvoriti u savršeni uspjeh.  Poznata  je po svom iznimnom vintage stilu odijevanja koji je vrlo otkačen i zanimljiv, te joj je donio veliko samopouzdanje i uvjerio ju da odijelo ipak čini čovjeka.

 

Kada je krenula tvoja ljubav prema vintage odijevanju?   

Moja ljubav prema tom stilu odijevanja krenula je još u osnovnoj školi kada sam počela skupljati prve komade vintage odjeće. U osmom razredu sam kupila crvenu košulju s velikim bijelim točkicama, koju i dandanas imam, te mi je ona jedna od najdražih. Također, jednom prilikom, mi je prijateljica Maja iz 8.b, iz Londona donijela predivne marame za kosu koje su se vezale. I to je bilo to! Voljela sam nositi i velike okrugle naušnice koje se baš i nisu nosile u mojoj školi, ali meni su savršeno odgovarale uz moje košulje.

Gdje voliš kupovati modne dodatke? 

Najviše kupujem u second-hand dućanima te na buvljacima. U srednjoj školi sam prvi put otišla na buvljak i jako mi se svidjelo, pa sam odlučila ići češće. Najsretnija sam kad iz hrpe odjeće koju je netko odbacio, nađem nešto što je kao pravo blago. Prije nekoliko godina našla sam jedan takav kaput za samo 2 kune! Jednostavno volim dati novi život nekom komadu odjeće koji je netko odbacio.

Koliko je tebi odijevanje pomoglo u karijeri?

Meni moja odjeća daje nevjerojatno samopouzdanje i to se uvijek, i kroz školu i kroz posao, vidjelo i osjetilo. Mislim da mi je moj stil pomogao u napredovanju jer vas ljudi shvaćaju i gledaju drugačije. Ja uvijek kažem, kreni se odijevati za funkciju koji u budućnosti želiš, a ne za onu koji sada imaš.

 

                                              Loši komentari ne smiju te obeshrabriti

Kako si se odlučila početi snimati za TikTok?

Sve je počelo slučajno.  Snimila sam jedan smiješan videozapis koji sam odlučila objaviti i video je dosegnuo 100 000 pregleda. Nakon prvog videa, svaka dva mjeseca objavljivala sam nekoliko videozapisa koji su zadobili pažnju ljudi te sam prošle godine odlučila krenuti redovito snimati za TikTok.

Odakle crpiš ideje za TikTok?

Na svom TikToku imam uistinu miks različitih tipova videa i poruka, ali je to generalno takozvani lifestyle sadržaj. Pokušavam popratiti sve sfere svog života i svoje najveće interese. To je većinom moda, održiva moda, što radim u toku dana, europska politika i slično. Želim da moj sadržaj bude balans zabavnog, ali i poučnog sadržaja, i mislim da u tome uspijevam.

Osjećaš li odgovornost prema svojim pratiteljima jer svojim sadržajem utječeš na njih, osobito na mlade ljude?

Nekoliko ljudi mi se javilo da su preko mene saznali za stažiranje u institucijama u Bruxellesu,  da više razmišljaju dok kupuju odjeću, te da su po prvi puta otišli u second hand dućan. Za mene je to veliki uspjeh.

Kako se nosiš s ružnim komentarima na društvenim mrežama?

Na TikToku svatko dobije ružne komentare, no nakon nekog vremena  navikneš se na to. Kad imaš razvijeno samopouzdanje i kada radiš ono što voliš, ne smiješ dopustiti da te takvi komentari lako poljuljaju i rastuže. Ja dobijem puno ružnih komentara, a najčešće nisu od mlađe, već od starije generacije što smatram jako lošim.

 

                                          Neuspjeh koji je vodio do Bruxellesa                                    

Mnogi danas maštaju o tome da budu influenceri.  Što si ti željela biti kada odrasteš?

Oduvijek sam  htjela biti glumica  i to mi je bila glavna fiksacija, pa sam išla u  ZKM na dramsku. Ali, glumu je jako teško upisati jer primaju mali broj studenata na godinu i, nažalost, mene nisu primili. Novinarstvo mi je bila druga opcija. Kad sam došla na fakultet, svidjeli su mi se politološki predmeti koji su vezani za politiku, pa sam odlučila upisati i drugi fakultet vezan za politologiju. To me odvelo u sasvim drugom pravcu.

Znamo da si bila vrlo uspješna i nagrađivana studentica. Koje si nagrade dobila?

Za vrijeme studiranja tri puta sam dobila Dekanovu nagradu za najboljeg studenta te stipendiju Grada Zagreba koja je u to vrijeme bila najbolja stipendija i dobivali  su je najbolji studenti. Zahvaljujući toj stipendiji uštedjela sam za studij u Bruxellesu. Oduvijek su mi ocjene mnogo značile i trudila sam se da budu što bolje. Tijekom studija znalo se dogoditi da sam odbijala četvorke, pa sam pisala ispit nekoliko puta kako bih dobila odličnu ocjenu.

Zašto si se odlučila preseliti baš u Bruxelles?

Prva opcija mi je bila Nizozemska jer je ona super mjesto za studiranje. Na fakultetu nisam na vrijeme prošla jedan važan ispit koji mi je trebao za upis na fakultet u Nizozemskoj, pa mi je kao opcija ostao fakultet u Bruxellesu, što je na kraju ispalo jako dobro za mene.

Kako bi opisala svoj posao u Bruxellesu?

Radim za jedno znanstveno savjetodavno tijelo Europske komisije (Scientific Advice Mechanism) i  mi okupljamo najbolje europske znanstvenike koji savjetuju europske političare o tome kako donijeti najbolje zakone koji su u skladu s najnovijim znanstvenim otkrićima. Ja nisam znanstvenik i nikoga ne savjetujem, nego radim u komunikacijama. Znači vodim društvene mreže, organiziram događaje, u kontaktu sam s novinarima i slično.

Kakav je tvoj život u Bruxellesu u odnosu na Zagreb?  

Mislim da je moj život u Bruxellesu dosta sličan kao i u Zagrebu, pogotovo što se tiče nekih životnih navika,  no najveća je razlika u tome što sam ovdje u doticaju s puno više različitih ljudi koji dolaze iz svih dijelova svijeta. I to je ljepota života u Briuxellesu. To je vrlo internacionalan grad, kao mali New York, u kojemu nikada ne znate koga možete sresti i upoznati. Moj dečko je iz Perua, imam prijatelje od Francuza do Kineza i uživam u toj internacionalnosti.

Koja ti je najdraža uspomena iz osnovne škole?

Jednom smo svi spavali u školi za vrijeme projekta u knjižnici i to mi je bila jedna od najljepših uspomena te ću se toga uvijek sjećati. Rado se sjećam i svoga razreda i razrednice. Svi su mi bili velika podrška i odlično društvo. Najdraži predmet mi je bila povijest i jako sam voljela profesoricu Stančin-Lukić jer je objašnjavala lekcije na jako zanimljiv način.

Kao novinarka koji bi savjet dala učenicima koji se žele baviti novinarstvom?

Najvažnije je da se u tekstovima unosi što više vlastitog mišljenja i detalja. Uvijek je dobro unijeti u tekst perspektivu svoje generacije i povezivati iskustva s iskustvom sugovornika.

 

                                                                                                  Lorena Holenda, 8.c