Moj brat superjunak 

Moj brat superjunak 

 

  Dogodilo se to prije nešto više od osam godina, kada sam ja imala pet godina, a moj brat osam. Tijekom proljetnih sunčanih dana, često smo zajedno s našim roditeljma posjećivali jezero Bundek. 

  Ipak, više od samog jezera Bundek, voljeli smo različite sprave i tobogane koji su se nalazili u sklopu Bundeka. Jedna od najdražih sprava, bio mi je nekakav drveni most s toboganom na kraju, koji smo uvijek zadnji posjećivali. Već nakon nekoliko sati provedanih na Bundeku, naša zadnja postaja bio je drveni most. Kako bih došla do samoga mosta, prvo sam se trebala popeti stepenicama do njega. Krenula sam na most, ne gledajući ispred sebe. Nisam stigla ni doći do tobogana, nego sam već nakon trećeg koraka, fulala jednu dasku na mostu i propala između dvije drvene daske. Dobrih pet minuta sam se nepomično držala s dvije slabe ručice za dasku i visjela s mosta. Kada su mi ručice već lagano popuštale i kada se više nisam mogla držati za dasku, prvo što mi je proletjelo kroz glavu je to da ću, padnem li slomiti ruku i da će se mama i tata jako ljutiti na mene. Tada, u pomoć stiže moj hrabri brat koji me netom prije što sam trebala pasti uhvatio. Od tada više nikada nisam kročila na taj drveni most. 

  Ček, ček, ček, zar ste stvarno povjerovali da me moj brat spasio? Bilo je još gore nego što možete zamisliti. Kada su mi ručice popustile, pala sam na pod kao kruška, te sam si ogulila cijele ruke, no na svu sreću nisam ništa slomila. Kada me moj brat ugledao da ležim na podu sva izubijana, odmah je dotrčao do mene. No, prepreka na njegovom putu bio je ogromni kamen, koji se nije vidio u polumraku. Zapeo je za kamen, preletio preko mene i ogulio si i ruke i noge. Kada su nas mama i tata vidjeli takve, odmah su nas odveli kući, omotali nam rane, te doživotno zabranili penjanje na sprave. Jedina aktivnost koju smo od tada smjeli raditi na Bundeku, je bacanje oblutaka i igranje “žabica” po jezeru. Jedina pohvala za moga brata je ta da je uspio ostati živ.  

 

Marija Jajčević, 7.c 

 

 

Moja sestra superjunakinja 

  

U jednom običnom danu, dok sam se pripremala za važan školski projekt, dogodila se prava katastrofa. Iznenada moj laptop je prestao raditi, a sve informacije o projektu nestale su kao da su ih progutale tame. Bila sam očajna, jer je rok bio vrlo blizu, a ja nisam imala ni traga svom trudu. U tom trenutku, osjećala sam se kao da mi je cijeli svijet pao na ramena. Pokušala sam sve što sam mogla. Restartala sam laptop nekoliko puta, provjerila sve kablove, čak sam i čitala upute na internetu, ali ništa nije pomagalo. Moji pokušaji bili su kao kap u moru, a ja sam se osjećala beznadno. U tom trenutku pomislila sam da ću morati odustati od projekta i suočiti se s posljedicama. No, tada se pojavila moja sestra, prava superjunakinja u tom trenutku. Moja sestra, s nevjerojatnom snagom i odlučnošću, odmah je shvatila situaciju. Uzela je laptop u svoje ruke kao da je to najvažnija stvar na svijetu. Bez imalo oklijevanja, počela je istraživati problem, a ja sam je gledala s nevjericom. U trenutku kao da je imala čarobnu moć, uspjela je popraviti laptop i spasiti moj projekt. Na kraju projekt je bio završen na vrijeme, a ja sam dobila odličnu ocjenu. Bez nje ne bih uspjela. Moja sestra nije samo riješila moj problem, već mi je pokazala koliko je važno imati nekoga tko te podržava. Ona je za mene prava superjunakinja, a ja sam joj beskrajno zahvalna na svemu što je učinila. Uvijek ću je cijeniti i smatrati svojom najvećom podrškom. 

 

Sara Pataran, 7.c