Molat

               MOLAT
 

 

U daljini Velebit ponosan stoji, 

a na njemu oblaci leže 

planina kao granica plavog i zelenog 

neba i zemlje.
 

On se s medvjedima stalno druži 

ponekad kad je ljeti vruće 

i Japanka po njemu zaokruži 

tad dođu HGSS-ovci naši, 

pa se Velebit raspriča s njima  

o tome kako mu je prošla zima.
 

Ispred njega se vidi malo mora, 

jedna tanka crta plava, 

a na njoj brodica mala 

kojoj se samo bijelo jedro vidi.
 

Tad ugledam šumu vječno zelenu 

kako mi se smiješi 

svojim osmjehom od zelenih iglica. 

Znajte, ona nikad ne griješi! 

Zna tko je kakav, 

tko će ju čuvat, a tko uništavat.
 

Najbliže meni se vidi samo šikarje 

od sunca žuto 

i malo stabala 

gdje cvrčci sviraju u svom orkestru.
 

I sve ja to vidim, 

na jednoj terasi 

koja žutu kućicu krasi, 

a pored nje kao sestre 

stoje zelena i bijela 

pored sela.
 

U tome selu na otočiću 

žuti zvonik sad zvoni. 

Ljudska stopa po otočiću 

stotinama godina hoda.
                                                                            Lucija Štimac,7.a