Dan kao svaki drugi
Dan kao svaki drugi
Ponedjeljak, da dobro ste vidjeli, prva riječ ove priče je „ponedjeljak”. Žao mi je, ali nisam dovoljno kreativan da prva riječ u priči bude srijeda ili možda četvrtak. Uglavnom, bio je to ponedjeljak, 8. lipnja u 7 sati ujutro. Naš glavni lik imena Hektor je ležao na autocesti A1, htio se malo odmoriti na svježem zraku. Prije nego što pitate, ne, Hektor nema suicidalne misli. On samo voli živjeti na rubu. Nakon dvadesetak minuta, Hektor se ustao i krenuo u školu.
U školi mu je bilo dosadno, pa je samo skočio kroz prozor i otišao na krafne. U pekari je Hektor ugledao dva sumnjiva tipa, ali nije ga bilo briga jer je bio gladan. Uzeo je šest krafni za van i veliko mlijeko. Nakon dvije krafne osjetio je ruku na ramenu, bio je to jedan od sumnjivih tipova iz pekare. Izgledao je kao jak čovjek, visok, mišičav i pun tetovaža. Unatoč svemu tome, Hektor je ostao hladan. Tetovirani gospodin nije izgovorio ni riječi, samo je podigao Hektora i bacio ga u crni kombi. U kombiju je Hektor ugledao njegovog kolegu, koji je bio iste građe kao prvi gospodin. Nakon nekoliko minuta vožnje Hektor upita: „A gdje mi to idemo?”, nažalost odgovora nije bilo. Nakon 5 minuta Hektor je krenuo jesti svoje krafne, što se nije svidjelo njegovim otmičarima. Na njegovu žalost, uzeli su mu krafne. Hektor se počeo glasno smijati, otmičari su bili u šoku. Hektor je skinuo majicu i nogom udario vozača tako jako da je probio vrata kombija, a vozač je pao na cestu. Drugom otmičaru je slomio obje ruke i samo izašao iz kombija sa svojim krafnama. Ostale su dvije krafne, nažalost morao ih je podjeliti sa svojom curom. Ne brinite ona nije bitna u priči. Našao se s njom u parku, sama je „požderala” obje krafne, ali nije ga bilo briga.
Ipak, da nema njegove cure taj dan bi bio samo običan ponedjeljak, dan kao svaki drugi.
Luka Šteković, 7.c
