Lidrano 2023.

                            LiDraNo 2023.

Dana 9.2.2023. u OŠ Gustav Krklec održana je općinska smotra LiDraNo na kojoj su učenici naše škole sudjelovali u kategoriji novinarskog stvaralaštva.  Također, naš školski list “Ptić” upućen je na županijsku smotru koja će se održati 28.2.2023.  Još 4 učenice naše škole upućene su na županijsku smotru. Čestitke našoj ekipi, mentorima i mentoricama  naših učenika  i svim urednicima školskog lista. U nastavku pogledajte radove naših učenica.

Lorena Holenda, 7.c

DEJA VU

Jutro…Magla…Ponedjeljak. Zrake sunca koje se skrivaju iza tamnih oblaka, napola spuštena roleta i običan, prazan, bijeli strop. Čim otvorim oči, to prvo vidim. Još jedan ponedjeljak, opet sve ispočetka. Razmišljam o tome gledajući u prozor.
Ne volim ponedjeljke. Znam, znam uvijek mi stariji govore kako je početak tjedna početak za nove pobjede i uspjehe, iskreno meni nije tako. Nemojte me krivo shvatiti, ja se slažem s njima, ali ponekad nije sve tako bajno. Ne mogu uvijek čim se probudim misliti da će sve biti krasno, pogotovo kada je vani već tmurno. Jedva sam ustala iz udobnog kreveta i prešla preko svih jastučića koji su bili posvuda. Već osušena, mala biljka još uvijek stajala je na mome prozoru. Iz aviona se moglo vidjeti kako joj samo nedostaje kap vode da bi se oporavila. Svaki škripaj parketa, kada bih zakoračila, činio se kao najglasniji zvuk na svijetu. Popila sam čašu vode kako bih se bolje razbudila, umila sam se, oprala zube i prvo što sam nakon svega toga pomislila je što je danas za zadaću. Zadaća, neki kažu da je dobra za ponavljanje, neki kažu da je besmislena, a ja, ja nemam mišljenje. Ponekad je zadaća nešto što će mi popunit vrijeme u danu, a ponekad je samo još jedna, obična obveza koja mi ne treba uz ostale. Hladan tuš nešto je što će me najprije smiriti i osvježiti. Osjećaj poput kupanja u modrom, hladnom moru meni je neopisiv. Nešto najbolje na svijetu, no bez obzira na to neće popraviti činjenicu da je opet novi, neinteresantni, školski dan. Miris bakinih palačinki prostirao se posvuda, kao kada ih ja radim samo što miris nije tako poseban. Podsjeća me na dane kada sam dolazila doma iz vrtića sva bezbrižna i s osmijehom od uha do uha, kada bi me dočekale tople palačinke na stolu. Sada je život malo drugačiji, roditelji rade po cijele dane, a ja ipak imam puno obaveza u školi i trebam se brinuti za svoje ocjene. Još sam više zahvalna kada imam priliku biti s obitelji i pričati s njima. Prije nisam mogla još vidjeti koliko mi to zapravo znači jer je to bila svakodnevica. Put do škole uvijek je isti, deset minuta do škole i deset minuta natrag. Stavim slušalice, upalim glazbu i promatram sve oko sebe. Osušeno lišće koje pada na tlo poput papirnatih aviona koje radim kada mi je dosadno, posvuda je. Gledam stare gospođe koje idu u kupovinu namirnica za cijeli tjedan sa svojim cekerima i popisom namirnica po zgužvanim papirićima ili staru gospodu koja su na obaveznoj jutarnjoj kavi uz dnevne novine koje zauzmu cijeli stol. Auti su posvuda, gužva je, jedva mogu preći preko zebre. Čekajući ulazak u školu, čujem buku djece koja se igraju i zabavljaju ispred ulaza. Lagani povjetarac mi puše u svježe opranu kosu, a u kutku oka vidim zabrinute vršnjake koji prepisuju zadaću jer su je zaboravili riješiti. I meni se to zna dogoditi, nitko nije savršen. Uvijek trebaš napraviti sve obaveze, no nekada jednostavno ne stigneš ili jednostavno ne misliš. Najgore mi je kada me pitaju zašto… ponekad nema konkretnog razloga, samo nisam.
Ušla sam u školu misleći da će sve biti samo deja vu, ali kada bolje promislim možda ipak ne mora biti tako… Ja to mogu promijeniti.
Hej,… pa ipak to je samo još jedan ponedjeljak!

Barbara Erić, 7.b

Na raskrižju

Život je kao cesta. Ideš, vodi te, ali ponekad ne znaš gdje… Možeš ići naprijed, lijevo, desno ili vratiti se unatrag.
Život je kao strijela. Moraš je povući unatrag kako bi odletjela unaprijed. Tako i čovjek mora napraviti korak unatrag kako bi došao do cilja.
Život je kao rijeka. Teče putem koji je omeđen. U njoj vidiš odraz koji je nemiran. Rijeka je kao ogledalo. Vidiš sebe, svoj odraz, ali ne vidiš što je iza njega. Ako dovoljno dugo gledaš u rijeku, vidjet ćeš tijelo svog suparnika.
Život je kao jezero. Stoji. Mi smo kao riba u jezeru. Svakoga dana ide jednim putem, kruži unutar rubova mokre i stare zemlje, sve dok se ne umori. Druge ribe u jezeru su oko nas, u našim životima, ali oko nas je mrak, prazno je, no one nas vide. Gledamo ravno u njih, ali sve je mračno, pusto, tiho.
Život je kao kuća. Drugi žive u njoj. Svakog trenutka može se srušiti, a ljudi iz nje umrijeti. Središte kuće je zrak. Mi smo zrak u toj kući. Ako se kuća sruši, bježimo. Tražimo novi dom, no zrak nikada nije isti.
Život je kao prošlost. Život se ne sjeća ljudi. Sve će pasti u zaborav. Koja je svrha života ako se na kraju vrti naša crno-bijela slika?
Život je kao vrijeme. Mi smo sekunda u satu. Sekunde nestaju, nema nas. Shvaćamo li važnost vremena?
Život je kao gumica. Um želi samo uzeti gumicu i obrisati dijelove prošlosti. Preispitujemo ono što se već dogodilo…
Život je kao more. Mi smo najdublji ocean, neistraženi, okružen tvrdim kopnom koje naše mlade oči ne vide. Kada je tišina, kada se ne čuje niti jedna ptica, kada se ne čuje kako vjetar njiše grane, kada čujemo samo kucanje svoga srca, tada uronimo u more razmišljanja. Sitna smo riba u moru punom morskih pasa koji se skrivaju iza grebena. Plivamo kroz alge koje ne vide. Sunčeve zrake prodiru u tamno, duboko more koje skriva tajnu iza hladnih zrna pijeska. Valovi. Mi smo u moru punom nemirnih valova za koje ne znamo što donose.
Život je kao… more, ponavljala sam sebi dok sam gledala u guste valove iznad prilično svijetlog neba u ovo doba noći. Gledala sam u te valove do zore. U ranu zoru vidjela sam u daljini kako pluta brod. Čovjek razape jedra. Čovjek je izgledao kao dječak, koji se igra s papirnatim brodićem u lokvi vode od kiše. U daljini izlazi sunce. Oko mene nikoga. Samo valovi koji lagano udaraju u stijene i rakovi koji besciljno kruže uz rubove mokrih i slanih stijena. Sunce je izašlo, a ja i dalje gledam u brod koji stoji. Zašto je čovjek izabrao more i zvuk galebova? Zašto je odlučio ploviti morem usred noći i gledati jarko nebo? Moje misli prestale su onoga trena kad se začuo smijeh djece koja su lupkala svojim nogama o pijesak. Zadnji put pogledala sam u brod koji je nestajao u daljini i dubini. Tada sam nestala i ja.
Zašto je čovjek odabrao more kao život? Je li život more bez kraja ili rijeka koja ima zacrtan put prema planini?

Mia Grbac, 7.b