Na satu jezika
Na satu jezika
Bilo je to u šestom razredu moga osnovnog školovanja, na satu hrvatskog jezika. Naš zadatak bio je napisati sastavak. Već dovoljno izazovan zadatak bio je sastavak, sam po sebi, a kamoli tek onaj koji mora sadržavati 200 do 300 riječi.
Zadatak je bio zadan, vrijeme je počelo polako istjecati, a kraj sata se sve brže i brže približavao. Lagano sam lupkala olovkom o stol i razmišljala, što li da napišem. Pisala sam i brisala, šarala po papiru i gumici, kada sam najednom osjetila da me nešto probada u rebrima. Bio je to moj prijatelj Valentino. Naglo sam se okrenula prem njemu i bijesno upitala što treba. Valentino ležeći glavom prislonjenom na stol i držeći olovku u ruci (s kojom me pikao), umornim, ali pomalo uzbuđenim glasom pitao me za koliko minuta će zvoniti. A što sam drugo mogla očekivati od njega. Rekla sam mu za koliko minuta zvoni, a nakon toga sam pogledala u svoju bilježnicu koja je bila totalno pošarana. Tek tada sam shvatila da se na mojem papiru nalazi nula od mogućih 200 riječi (ako ne uključujemo naslov). Inspiracija mi je bila užasna zato što sam u pozadini učionice konstantno slušala brojanje riječi. Nakon toga, ljutito sam se uhvatila za glavu i već sam znala da će mi zadaća iz hrvatskog biti napisati sastavak. Kada sam pogledala na sat, shvatila sam da je ostalo nekoliko sekundi do završetka nastave.
Ljutito mrmljajući, trpala sam knjige u torbu i čim sam začula zvuk zvona, izletjela sam iz učionice. Kada sam došla doma, jedina zadaća bila mi je ona iz hrvatskog. Ovaj događaj mi se toliko urezao u pamćenje da se i dalje sjećam teme sastavka, a ona je glasila “Moj prostor za opuštanje”.
Marija Jajčević, 7.c
