Oslobađanje vojarni
Oslobađanje vojarni
Moja mama je odrasla na Trešnjevci. Ulica u kojoj je odrasla bila je slijepa ulica i završavala je zidom iza kojeg se nalazila vojarna Jugoslavenske narode armije (JNA).
Glavna zabava djece, tog ratnog vremena, bila je svakodnevno dovikivanje s vojnicima iz vojarne što imaju za objed, a oni su svaki dan odgovarali da za objed imaju grah. Jednoga jutra svi su se probudili i vidjeli da su se okupili vojnici hrvatske vojske. Otkrili su da kreće akcija oslobađanja vojarni. Svoj su djeci rekli da moraju ostati u kući zato što kreće rat. U ulici je vladalo veliko uzbuđenje popračeno strahom zbog cijele te akcije. Do sukoba zapravo nije ni došlo zato što kada su hrvatski vojnici došli do vojarne, tamo su našli samo Albance s Kosova koji su se odmah predali jer nisu htjeli imati nikakve veze s tim ratom. Što se tiče vojarne, u njoj nije bilo nikakvog važnijeg oružja. Rat u maminoj ulici završio je prije nego što je zapravo uopće počeo. Sve su se mame iz ulice natjecale koja će napraviti bolji objed tako da su hrvatski vojnici do kraja dana imali četrdeset lonaca raznih ručkova. Mamini susjedi slavili su, mahali zastavama i davali izjave o tome kako je to prva oslobođena vojarna u Zagrebu.
Na Dnevniku je cijela ta akcija oslobođenja vojarne bila prikazana kao velika junačka akcija, a stanovnici maminog susjedstva znali su da je istina puno jednostavnija.
Anja Liko, 6.b
