Srela sam pjesnika 

Srela sam pjesnika 

 

Prolazim kroz grad pun tame 

i susrećem tebe, pjesniče bez mane. 

Slušam tvoje riječi i tvoj glas, 

koji mi govori da nema spasa za nas. 

 

Govoriš o rukama krvavim, 

govoriš o dušama ranjivim, 

govoriš o suzama prolivenim, 

govoriš o gradovima zapaljenim. 

 

A onda kažeš tiho, “ima nade u svemu”, 

ljubav se rađa unatoč svemu. 

Svaka borba pjesma je bez kraja,  

u srcima ljudskim uvijek ima sjaja. 

 

A sada stani na tren, zapamti riječi ove, 

kako bismo spavali mirno i imali lijepe snove. 

Ne gledaj ono što je bilo tada, 

ne živimo za prošlost, nego za budućnost, sada. 

Grad bez mana, možda nikada nećeš pronaći, 

ali onda usred dana ili posred noći, 

shvatit ćeš da taj grad postoji, 

samo kada se netko njegovo ime, izreć, udostoji. 

 

Marija Jajčević, 7.c