U pilotskoj kabini
U pilotskoj kabini
Na povratku s terenske nastave iz Dubrovnika, let je bio pun. Dolaskom u Zračnu luku Ruđer Bošković, prilikom čekiranja zemaljska stjuardesa rekla mi je da za mene nema mjesta u avionu. Pretrnula sam i pitala se: A što sad?
I evo odgovora, profesorica Hinić Tešović morala se voziti u pilotskoj kabini, jer kako kažu djelatnice: A događa se…
- Kako ste se osjećali kada ste saznali da idete u pilotsku kabinu?
Na početku bih htjela reći kako je uopće došlo do ove avanture. Na povratku s izvrsne terenske nastave iz Dubrovnika, uz dozu pozitivnog umora i iščekivanja da se sigurno vratimo u Zagreb, na vrijeme smo došli u zračnu luku Dubrovnik kako bismo se prijavili na let za Zagreb. Mi učitelji, na ovakvim putovanjima, uvijek u fokus stavljamo brigu za svoje učenike i potajno strepimo do zadnjeg trenutka dok se naši učenici ne vrate svojim roditeljima. Tako je bilo i ovaj put. U zračnoj luci bila je velika gužva jer su na našem letu bili i učenici jedne zagrebačke osnovne škole koji su se vraćali s maturalca pa smo se kolegica Bilić i ja najviše brinule da se svi naši učenici prijave na let kako bismo znale tko gdje i s kim sjedi u avionu. Baš u trenutku kad smo mislile da možemo odahnuti i krenuti prema glavnom izlazu, začuli smo upozorenje djelatnice zračne luke koja nas je dozivala i rekla da za jednu našu učenicu nema mjesta u avionu. Kako nema? To nije moguće! Ne možemo nikoga ostaviti! U prvi tren sam pomislila da se netko samo šali, ali nije bila šala. Još su neki putnici ostali bez svoga mjesta u avionu. Dakle, nije bilo šanse da ostavimo našu učenicu pa sam pristala na ponudu da joj ustupim svoju potvrđenu kartu i sjedalo, a meni su rekli da ću sjediti u kabini. Isprva sam mislila da me netko zeza i da će me možda smjestiti pokraj kabinskog osoblja što mi ne bi smetalo jer let traje samo 40-ak minuta. No, nitko se nije šalio.
- Kako je izgledao prostor u pilotskoj kabini?
Do samog ulaska u avion, nisam vjerovala da ću sjediti u pilotskoj kabini. Nisam ni znala da takva mogućnost uopće postoji. Kabinu aviona uvijek sam doživljavala kao strogo zabranjenu zonu za obične putnike. Prostor u pilotskoj kabini je vrlo skučen i mračan. Dominiraju brojni uređaji i svjetla cockpita koja su me podsjetila na filmove o svemirskim brodovima. Sve oznake su na engleskom jeziku i sve upravljačke komande su dvojne (za pilota i kopilota). Sigurna sam da je potrebna dugotrajna edukacija kako bi se upravljalo ovakvim strojem. Djeluje vrlo izazovno i složeno.
- Kako ste se osjećali kada je avion uzlijetao?
Ah, bila sam jako, jako uzbuđena i pomalo prestrašena. Strah mi se povećao jer sam u razgovoru s pilotima saznala da im je to bio dvanaesti sat letenja u nizu pa su mi priznali da su već umorni te da se i oni jedva čekaju vratiti kućama. Nije mi bilo drago čuti tu informaciju, a pred nama je još bio let za Zagreb.
- Što je bilo drugačije od polijetanja na običnom sjedalu?
Osjećaj polijetanja nije puno drugačiji od onoga u putničkom dijelu aviona, ali je pogled zadivljujuć i puno se više čuje zvuk motora. Ipak, možda me malo manje „zalijepilo“ za stolac. Sjedalo u kojem sam sjedila je jako neugodno i ima vrlo malo mjesta za noge. Sjedila sam iza pilota, točno na sredini upravljačkog dijela. Sve one silne lampice i prekidači bili su mi na dohvat ruke. Zamislite samo da je na mome mjestu bio neki nestašni i znatiželjni učenik koji voli istraživati svijet oko sebe. Ta mi je misao prolazila glavom cijelo vrijeme leta i potiho sam „umirala“ od smijeha.
- Kakav je bio pilot i kopilot?
Piloti su bili vrlo susretljivi. Stekla sam dojam da im ovo nije prvi put da nekoga ugošćavaju na svome radnom mjestu jer su bili skroz opušteni i vrlo profesionalni. Objasnili su mi gdje se nalazi moja maska u slučaju gubitka kisika u kabini i kako ju trebam upotrijebiti. Ali, za razliku od domaćica aviona, nisu mi objasnili kako i gdje mogu izaći u slučaju nužde. Kabina je tijekom leta zaključana, pa se u nju može ući samo ako pilot to dozvoli. Ponudili su mi čašu vode. Nije mi padalo na pamet da vadim svoje grickalice iz torbe i grickam pilotima pokraj uha. Budući da smo letjeli noću, bilo je zanimljivo gledati svjetla na Zemlji i prepoznavati mjesta iznad kojih letimo. Piloti su mi detaljno objasnili čemu služe najvažniji uređaji u avionu i kako se njima koriste. Bilo je zanimljivo slušati komunikaciju pilota s tornjem kontrole leta. Sve upute i informacije izmjenjuju se na engleskom jeziku. Po svemu što sam vidjela mogu zaključiti da posao pilota nije nimalo glamurozan kako se možda čini. Vrlo je odgovoran i traži veliku koncentraciju, profesionalnost i ozbiljnost, posebno u trenucima polijetanja i slijetanja zrakoplova.
- Jeste li već imali priliku naći se u ovakvoj situaciji?
Imala sam prilike vidjeti kako izgleda pilotska kabina, ali ovakvo iskustvo nikada nisam doživjela. Zapravo, nisam mislila da je to uopće moguće.
- Biste li ponovili ovo da možete?
Naravno, da bih, ali samo na ovako kratkom letu kakav je bio let iz Dubrovnika prema Zagrebu. Ovo mi je uspomena za cijeli život. Višesatne letove ipak je ugodnije doživjeti u putničkom sjedalu uz pažnju i brigu domaćica u zrakoplovu.
Korina Vučetić, 6.a
Odgovarala: Slavenka Hinić Tešović, prof.
